U proljetnom razdoblju, prigoda je da se bavimo svakodnevnim poslovima unutar kuće ili u toplom zapećku brojimo dane do prvih dužih proljetnih dana. Ovo je razdoblje kada se matičari u Lipovljanima okreću svojim najstarijim članovima i posjetom daju do znanja da nitko nije zaboravljen. Tako smo se i mi prisjetili mnogočlane obitelji Petra i Marije Krajči iz Željanske 63, koja nam je podarila mjesto i prostor koji sada zovemo Slovačka etno kuća.

Od devetero djece živi su dvoje i stanuju zajedno u Lipovljanima. Vinko Krajči sada 85.- godišnjak živi u domu svoje sestre Meluške i šogora Tome Jajtića u Kozarčevoj ulici u Lipovljanima. Pa kako se živi kada se ozbiljno prijeđe 80 ljeta i kada čovjek zbraja i podvlači svoj životni put? Svakodnevica se ovdje krati ozbiljnim i kreativnim poslom. Tomo najčešće, a Vinko sve rjeđe, u podrumu u dobro opremljenoj maloj kućnoj stolarskoj i bačvarskoj radioni stvaraju u drvenim oblicima male i veće praktične kućanske predmete, nije za prodaju, tek da se nešto radi. Podrumska radiona je puna alata ali i gotovih, bačvi, kaca, daski za rezanje, kuhača i raznih drugih potrepština u drvu. Tomo je izučeni bačvar i drvo poznaje od malih nogu, a Vinko kao stolarski majstor na kraju svoga radnog vijeka ponekad je znao sjesti i alatom u drvu oblikovati razne uporabne predmete. Ostao je trag u duši i srcu nekadašnje očeve radione i sada očuvane u dvorištu naše etno kuće. Čovjek, alat i drvo, to su tragovi slovačkih doseljenika od pred stotinu godina, koje pokušavamo sačuvati za našu zajedničku povijest. A Meluška je o podnevu pozvala za stol i ponudila sasvim obično seosko jelo, prizivajući nas mirisom ručka, tako poznato povrtno varivo i kucmoch, naravno preliven s čvarcima u vrućoj masti. (jk)